Umjesto gluposti

Dobrodošli na blog Ibrahima Prohića

31.07.2012.

GOVOR GLUPOSTI

Kontradiktornost, nepoštivanje elementatnih kanona zaključivanja (silogizama) ili svjesna manipulacija osnovne su karakteristike politika i političara u državama ex-Yu. Sofisticirano, to se naziva spin. Narodski, reklo bi se - laž, prevara ili valjanje gluposti. Paradoksalno je da im to prolazi godinama. Kako neće, kad dobar broj građana misli i zaključuje istim ili sličnim (ne)logičkim aparatom.

Poslušajmo. Novopečeni lider HDZ u Hrvatskoj, dojučerašnji šef policije, Tomislav Karamarko, odabrao je da igra na tvrdo. Patriotizam je oprobani recept desničara. Tako je nedavno izjavio da je izgradnja Pelješkog mosta domoljubno pitanje. Domoljubno, dakako. Nije prometno, nije strateško, nije u korist ljudi na Pelješcu, stanovnika na susjednim otocima, te, ponajprije Dubrovnika i okoline. Ni to mu nije dosta. Valja još malo bildati mišiće kako bi se utvrdio njegov status lidera koji će posrnulu stranku osoviti na noge. Valja aktuelnoj vlasti pokazati kako je HDZ opet vuk, strašan vuk. „Most će se graditi, tu se nema šta pitati BiH“, kliče. Bahato, primitivno, nepoznavanje elementarnih normi međunarodnog prava i Prava mora koje (i) BiH-i garantira slobodni izlaz na otvoreno more, te je nužno da most ima dimenzije koje to pravo neće ni reducirati, kamoli uskratiti. Ali, politička glupost, i kad nema sile, nema granica.

Posljednji dana se aktulalizirao (nikad ratificirani) sporazum Tuđman-Izetbegović iz 1999. kojim je predviđeno da dva školja u Malostonskom zaljevu i vrh poluotoka Pelješac pripadaju BiH. Ministrica vanjskih poslova RH, Vesna Pusić, zagovara ratifikaciju sporazuma u Saboru. Blagonaklon je i premijer Milanović. Blagonaklon, ili samo realan, pa zna da su (pravni) argumenti na strani dobrog susjeda, dobre, predobre BiH. Te dvije hrpe kamenčina koje jedva vire iz mora, i to kad nema većih valova, za RH skoro da nemaju stvarnog značaja. Za BiH, kažu oni koji se u to razumiju, sasvim je drugačija situacija. No, ostavimo subjektivni značaj za jedne ili druge. Ključno je šta kaže pravo. Ali, šta je pravo kad naspram njega stoji politička glupost. Naš junak Kara-marko neda progovorit. „Treba pričekati s ratifikacijom Sporazuma Tuđman-Izetbegović, treba još jednom sjesti za stol i taj problem riješiti u duhu dobrosusjedskih odnosa. Mi ne možemo odustati od suvereniteta prije nego što ekspertne skupine ne utvrde pravo stanje stvari, a ono ipak ukazuje na činjenicu da je riječ o hrvatskom teritoriju“, nepokolebljiv je patriota Karamarko.

Evo šta „ekspertne skupine“ kažu. Voditelj Jadranskog instituta HAZU, Vladimir Đuro Degan smatra kako je granica između Hrvatske i BiH - onako kako je definirana ugovorom koji su 1999. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović - pravedna, te da bi Hrvatska izgubila, ako izađe na arbitražu, piše Večernji list. Uredu, nije skupina, već samo jedan ekspert, ali mišljenje je, ipak, ekspertsko. I to hrvatsko, dakle, po definiciji, implicira domoljublje. Na žalost Karamarka, patriotizam može vrijediti, u najboljem slučaju, dok se ne pređu granice domovine.

Ali, ne pričam vam ovo zbog toga, zbog prava i eksperata, već zbog gluposti. Junak Karamarko je u četiri reda napravio isto toliko kontradiktornosti i gluposti. Glupost po jednom redu. Fascinantno. Kaže, treba problem riješiti „u duhu dobrosusjedskih odnosa“. A, koji dan ranije, „...nema se šta pitati BiH...“ Zatim, poteže najjaču kartu, patriotizam – „mi ne možemo odustati od suvereniteta“. Pa šta ćemo onda sjedat, dobri naš susjede, šta bismo pričali kad si ti već presudio. Šta su međunarodno pravo, argumenti i dokazi kad ti isučeš svoje domoljublje. A najveća glupost za kraj kako i priliči. Od suvereniteta se ne može odustati, kaže, „ prije nego što ekspertne skupine ne utvrde pravo stanje stvari, a ono ipak ukazuje na činjenicu da je riječ o hrvatskom teritoriju“. Dakle, ništa ne bi trebalo odlučivati prije nego pravorjek („pravo stanje stvari“) izreknu ekspertne skupine. A onda, u istoj rečenici, presuđuje sam, dakle, prije nego su eksperti utvrdili pravo stanje stvari. Školski primjer. Ali, može mu bit. Glasove na izborima ne daje logika, već dobar broj onih koji je ne poštuju.

Neki Saša podrržava Karamarka. „Spporazum dvojice pokojnika“, misli na ondašnje predsjednike, Tuđmana i Izetbegovića, „nas ne zanimaju, ti su djelili kao da je to njihova djedovina, Karamarko sad se zalozi i ucini sta ti je u mogucnosti da se Hrvatska poveze, zaradi povjerenje naroda, ionako si do sad valjao nebuloze, ali sad napokon od Tebe cujemo dobru stvar“. Saša je svjestan da Karamarko voli da valja gluposti , „nebuloze“, kako se izrazio, ali sad kad se zalaže za domoljublje, nebuloze postaju  „dobra stvar“. Dok je tako, na ovim prostorima se neće dogoditi dobra stvar.

24.07.2012.

PUKLO SKROZ, KOMŠIĆ-SDP

Ono što se desilo jučer, (23.07.12.) bilo je jasno danima prije toga. Željko Komšić i SDP se neminovno razilaze. Pitanje je bilo kada i kako. Hoće li on istupiti ili će ga oni (tj. On) isključiti. Ovaj put se neće moći zakrpiti. U protivnom... ŽK je povrijeđen i uvrijeđen već dugo. I ona ranija ostavka je bila više emotivni, pa i impulsivni, nego politički čin.

ZL, veliki majstor manipulacije koji je savladao tehnologiju vladanja do savršenstva, uspio je tada zakrpiti jaz. Bilo je to samo zato što je riječ o članu SDP koji je aktuelni član Predsjedništva BiH. Inače bi već bio na političkom groblju SDP-ovih velikana koje je bh politički staljin odstrijelio u ovih dvadesetak godina svoje partijske dikatature. Konačni razlaz se mogao pouzdano prredvidjeti onog časa kada su akteri konflikta izašli u javnost. Kad se komunikacija između patijskih kolega prenese u javni prostor potpuno je jasno da nema unutrašnje komunikac., tj. da „ono što ovca vidi ležeći nije daleko“. Moglo se pretpostaviti da je nakon prve ostavke (ŽK)postojao dogovoreni ili prećutni moratorij ili primirje Lagumdžije i Komšića do lokalnih izbora. No, obračun se odigrava već sada. Konačni obračun je počeo, vjerovatno mimo volje oba aktera.

Partiju, SDP, ne spominjem, jer ona, de facto nije akter. Ta stranka i ne postoji kao faktor koji donosi, ma i utječe, na odluke. Potvrdilo se to i ovih dana vrlo jasno. Misteriozni i kontraverzni sporazum SDP-HDZ, tj, Čović - Lagumdžija donesen je voljom jedne osobe, u „državi za jednog čovjeka“, u partiji jednog čovjeka , u interesnoj grupi jednog lica. Isto je i sa , već političkom sapunicom, Sejdić-Finci. Za sporazum nisu znali potpredsjednik SDP, ŽK, te članica Predsjedništva SDP-a, čestita Besima Borić. Vjerovatno još poneko. Oni koji su znali, nisu se ništa ni pitali. Način donošenja odluka je pouzdan indikator karaktera političke stranke. SDP je školski primjer ortodoksne autokratije i klijentelizma. Ništa što se nije znalo. Sad je ogoljeno. Bilo je dovoljno tek nešto više od godinu dana vlasti da talog pokulja na površinu.

O karakteru SDP-a precizno svjedoči izjava prvog jurišnika vođe, Damira Hadžića, na posljednjoj sjednici predsjedništva partije. On bi, saznajemo u slučaju kada bi trebao birati između partije i države, uvijek izabrao partiju. To je SDP Zlatka Lagumdžije. To predstavlja dramatičnu unutrašnju opasnost za BiH koja je, simbolički gledano, veća od okupacije. Razaranje iznutra i legaliziranje imperijalnih aspiracija susjednih država predstavljaju smrtnu opasnost za BiH.

19.07.2012.

FAŠIZAM JE ŽIV U BiH

Fašizam ovdje je vrijednost sa pravom građanstva. Nužno je to eksplicirati da se manifestacije fašizma ne bi tretirale kao incident. Ovo civilizacijsko zlo u BiH još egzistira kao politički projekt. Ima podršku u vladajućim politikama,u strukturama vlasti, u medijima. Fašizam je nezanemarljiva komponenta društvene svijesti. Ovo posljednje, stanje društvene svijesti, je najpogubnije. Najteže se mijenja i utiče na svakodnevni život građana sa opasnim tendencijama. Evo svježeg primjera iz Ljubuškog. Šteficu Galić , u njenom gradu, u srijedu 18.07.12. pretukla je „predsjednica jedne od fašističkih udruga u Ljubuškom“ ( portal Danas.hr). Tukla ju je, dodaje se, do iznemoglosti, a na kraju joj zaprijetila : „Ako nekome kažeš, mrtva si“. (obratite pažnju na sintagmu „jedne od fašističkih organizacija“). Bestijalna brutalnost, prijetnja smrću, i produkcija straha. Poznati mehanizmi kojima se fašizam služi. Napad je posljedica hajke zbog prikazivanja filma (prije dva dana) „Neđo od Ljubuškog“ o njenom pokojnom suprugu, Hrvatu iz Ljubuškog ,koji je 1993. godine spasio oko tisuću Bošnjake iz logora. Motivi napada otkrivaju ideološku pozadinu. Novinari portala upozoravaju da je u petak (nekoliko dana prije najavljenog prikazivanja filma) počela brutalna kampanja protiv obitelji Galić, te da je na lokalnom portalu izvjesni 'dr. Ante Lauc' pozvao na akciju "hrabre vitezove", nakon što je najavljena projekcija filma. "Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od „slavne“ 1993. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan 'izrodom', 'špijunom', 'okupatorskim suradnikom' i 'komunjarom', Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, 'unuka masovnog zločinca', 'vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju', počašćena je s toliko uvreda da im količinom može parirati samo broj Hrvata stradalih od svirepih partizanskih hordi tijekom NOB-a", navode na portalu i poručuju da očekuju odlučnu reakciju organa gonjenja, ne samo prema izvršiteljima napada već i prema poticateljima samog napada, "koji su poznati cjelokupnoj javnosti". Prošle sedmice, 11. Jula, na dan ukopa još 520 žrtava genocida u Srebrenici „druga strana“ je organizirala turnire i koncerte. Genocid je fašizam, njegov najviši stadij, ali je i koketiranje sa genocidom, njegovo poricanje ili minimiziranje, što rade zvaničnici vlasti u RS i Srbiji, fašizam ili bar fašisoidni stav. Gospođa Galić je je napad prijavila policiji. No, policija je, kako se nezvanično saznaje, slučaj okvalificirala kao tučnjavu. „Sukob zaraćenih strana“, govorio je pristrasni , birokratski (ne)um za vrijeme rata protiv BiH. Kvalificirati manifestaciju fašističke brutalnosti kao tučnjavu implicira pristrasnost državnog orrgana. Kad bismo preuzeli takvu metodologiju i doveli je do njenih teorijskih implikacija, može se desiti da krivom bude proglašena žrtva, Štefica Galić. Tučnjava, fizički obračun dvije ili više osoba, hipotetički drži otvorenim pitanje odgovornosti, tj. krivice. Apsurd iz Ljubuškog postaje pravilo kada se suspendira pravna država i kada je diskriminacija postane važeći princip u jednom društvu. Odsustvo adekvatne reakcije potkrepljuje fašizam. Šutnja i povlačenje ga hrane . Neđo se, te 93. nije povlačio i nije šutio. Bh javnost je dužna da ne šuti , inače će postati saučesnik, nijemi, ali saučesnik. Fašizam nisu samo fašisti, već i svi oni koji ne reagiraju. Fašizam računa na strah i odsustvo reakcije. Na kraju, fašizam se ne zaustavlja prema „drugima“. To najbolje ilustrira primjer iz Ljubuškog. Fašizam prema Bošnjacima 93. samo je transformirani princip 2012.ovaj put prema Hrvatici. Ona je u ovom slučaju taj „derugi“, jer personizira „krivu“ istinu. Kad nasilje i fašizam postanu važeći princip, svako od nas , bez obzira na etničku pripadnost ili druge atribute, može postati „drugi“, odnosno meta i žrtva. Niko od nas nije bezbjedan , ako nismo bezbjedni svi. Fašizam je naša univerzalna prijetnja.

Umjesto gluposti
<< 07/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
i ne bi niko kao ja tvoju ljubav tako cuvao.
Čiste namjere / Pure Intent
BisNer
Dnevnik
Moji postovi
više...

BROJAČ POSJETA
48537

Powered by Blogger.ba