Umjesto gluposti

Dobrodošli na blog Ibrahima Prohića

13.08.2012.

SVE JE RELATIVNO, MOJ ALBERTE

Prije desetak godina, kad sam imao pedeset i koju, tražio sam kakvu staru kuću u starom dijelu Sarajeva. Pa bih je, mislio sam, pomalo renoviro, dotjerivo... Uživam u tom dijelu grada. Vratnik, Bistrik, Alifakovac, Bjelave... mahale, sokaci, basamaci, kapije, avlije, doksati, pendžeri, šimširi... poneka šljiva, orah, jabuka... Uživam i u gradnji. I nađem jednu kuću na Bistriku. Povisoko, ali dobar prilaz. Možeš uz basamake, a može i kolima. Jest strmo, ali može se. Kuća stara, ruševna, od ćerpića, ali interesantna - nešto na L, kako smo nekad govorili, s romantičnom verandom. I,  petsto kvadrata okućnice. Pet stotina metara kvadratnih, u po Sarajva. Dobro, nije baš u centru, još je uzbrdo... Ali, odozgo se vidi stara jezgra grada, Vijećnica ko na dlanu, pa  Baščaršija, pa Bembaša... Kasarna Jajce nasuprot, iznad Vratnika. Kad sam se spušto nazad, pogledam, do Austrijskog trga, pet minuta... kud ćeš bolje.

Eh, ali kako to obično biva, ne da đavo. Uvijek ima nešto što ne da ili barem smeta. Kad ti je sve potaman, govorio je moj amidža Tahsin, valja u cipelu ubacit kamenčić. Da te žulja.

Meni je prvi problem bio, ekonomisti bi rekli, nisam mogao zatvoriti konstrukciju finansiranja. Čuj, konstrukciju fiansiranja...!? Nisam imo dovoljno para, razumijete?

A, onda, promrmljam u sebi, nekako bi s parama i razriješio, ali da sam deset godina mlađi. 'vako...

I, ne kupim, naravno. Da sam kupio, ne bih vam sad ovo pričo.

Desetak godina  kasnije, saznaću da sam tada imao tri, a ne dva problema, kako sam tad mislio. Taj treći problem, zapravo, prvi, imamo svi, ili gotovo svi u Bosni, bez obzira na godine. Imali para ili neimali.

Helem, desetak godina kasnije, pričam ja mom kolegi Rasimu kako sam prije desetak godina bio našo sjajnu kuću na Bistriku, baš nako kako ja volim... I dan-danas volim...

"Pa što je ne kupi", pita me Rasim. "Kupio bih je da sam bio deset godina mlađi", kažem mu i ušutim. Šuti i on. Ne znam što šuti on. I ne pitam. Ne pita ni on mene više. Hodamo i šutimo. Jedan pored drugog, a svak za se. Ja u dumanu. I on, možda.

"Vidiš", provalim ja poslije pet minuta, "da mi je sad koliko mi je onda bilo, kupio bih je". Dakle, opet, da mi je deset godina manje!?

"Vidiš", kaže Rasim, "nedavno sam upozno jednog Japanca. Došo u Sarajevo... nako, ko turista. Sedamdeset mu i tri godine. Penzioner." (Kako se, pomislih, na japanskom kaže PIO/MIO ?) "Žena  mu", nastavlja Rasim, "umrla prošle godine, djeca odrasla, svako sebi, a on malo svijeta da vidi. Bio u Americi, obišo  Evropu, a dopalo mu se, nešto, ovdje. U Sarajevu. Eno, kupio staru kuću i renovira je. Sav sretan". (Ko šejh Jujo, pomislim).

Da skratim. Bosanac star s pedeset, Japanac nije ni sa sedamdeset i tri.

Nego, da vam ispričam nešto drugo, što nema nikakve veze s ovom pričom. Jedan Bosanac, tačnije Hercegovac, od polovine rata živi u Danskoj. Pametan, obrazovan, načitan... fino priča... ali nikad baš nije volio radit. Tamo radio jednu godinu, a onda po doktorima... posljedice logora, pa neki tinitus..., nešto s ušima, pa ga nerviraju djeca s pištavim glasom, a on pedagog. I, izganjo penziju. Pedest mu i neka. Prije nego će mu udariti muhur na rješenje, pita njega psihologinja: "Pa kako ćete sad, jeste li se pripremili za penziju?"  Žena misli... znate ono, šta ćeš s toliko vremena, šta ćeš sa sobom, ko, još si u snazi i pri pameti, čime ćeš se zanimat, pa, hoće li ti smetati što ćeš biti socijali!?

"Ne sekirajte se", utješi je ovaj, "ja čitav život nisam ništa ni radio, već se spremo za penziju".

Umjesto gluposti
<< 08/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
i ne bi niko kao ja tvoju ljubav tako cuvao.
Čiste namjere / Pure Intent
BisNer
Dnevnik
Moji postovi
više...

BROJAČ POSJETA
52579

Powered by Blogger.ba