Umjesto gluposti

Dobrodošli na blog Ibrahima Prohića

03.08.2012.

GOVOR RAZUMA

Na sreću svih, osim politikanata i onih kojima su najjači argumetni patriotizam i moć ili privid moći, postoje i političari koji imaju državnički kapacitet. Takav je, generalno, Zoran Milanović, aktuelni premijer RH . On mirno konstatira činjenice vezane za pitanje granica sa susjednim državama, a zatim podsjeća na norme, pa tek onda iznosi stav. I to, uravnotežen, liberalan, otvoren... Poslušajmo:

 -„ Hrvatska nema uređene granice sa svojim susjedima, ima provizorij. Želimo to riješiti, ali ne na svoju štetu. Problem je kompleksan, nije jednodimenzionalan. Dok ne napravimo dvostrane ugovore mi nemamo jasno definirane granice. Vjerujemo da znamo što je hrvatsko, ali dok ne verificiramo sporazume ili to riješe arbitraže nemamo formalno jasno definirane granice. Ne tražimo tuđe, ne možemo tvrditi da je nešto naše, dok to ne riješimo bilateralnim ugovorom.“.Ponovio je kako Hrvatska nema riješenu granicu i sa Slovenijom, i s BiH, ali i s Crnom Gorom i Srbijom.

Dakle, liberalni i državnički pristup (samo) podrazumjeva interes i patriotizam, ali ih ne nameće kao priorritete. Pogotovo ne upada u zamku da (trenutnu) moć ili percepciju moći poteže kao parametar i argument. „Nećemo maltretirati susjede zbog našeg superiornog položaja“, kaže Milanović i dodaje: „Taj razgovor mora biti na pošten i odgovoran način. Ne ucjenjujemo i ne vidimo naš superioran položaj kao sredstvo da ih maltretiramo. Poštujemo svoje susjede, ali iznad svega poštujemo hrvatski interes, ali i međunarodno pravo - rekao je Milanović. Umjesto na status ili moć, opredjeljuje se za normu (pravo, mišljenje eksperata zasnovano na dokumentima, činjenicama , dokazima, argumentima...). „Međunarodno pravo, moćan je hrvatski saveznik“. U ovakvim situacijama osim norme i činjenica, važan parametar je (dobra) namjera. Ona podrazumjeva da susjedi ostaju susjedi. To za zrele državnike ima podjednako značenje kao i norma.

Napokon, važna je principijelnost. Ne preporučuje se da jedna država (RH) u jednom slučaju, tj. sporu, (sa Slovenijom) koristi jednu vrstu argumentacije, a u sporu sa drugom državom (BiH) te argumete ignorira. Milanović je dosljedan - „Hrvatska traži poštivanje međunarodnog prava prema svima – i prema Sloveniji i prema BiH“. Aferim!

Milanović zagovara još jedan važan diplomatski postulat, odnosno princip na kojem se temelji građevina EU, princip regionalne saradnje.“Spor s BiH isključivo je stvar Zagreba i Sarajeva“, kaže. Ako je nužan posrednik,arbitar, tutor, to je pouzdan indikator nezrelosti. Milanović nesporno pokazuje da razvija svoj državnički kapacitet, a to zahtjeva razum, uvažavanje realiteta, te govor u skladu s tim.

Hrvatska nam je u dva dana pponudila dva kontraadiktorna modela komunikacije, dvije političke filozofije. Sretna okolnost je da se aktuelna vlast u RH opredjelila za progresivni koncept . A, oni drugi „neka govore, neka krstare i neka plove“ zaključuje Milanović, aludirajući na prozivke šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Neka plove u bespuće retrogradne prošlosti.

31.07.2012.

GOVOR GLUPOSTI

Kontradiktornost, nepoštivanje elementatnih kanona zaključivanja (silogizama) ili svjesna manipulacija osnovne su karakteristike politika i političara u državama ex-Yu. Sofisticirano, to se naziva spin. Narodski, reklo bi se - laž, prevara ili valjanje gluposti. Paradoksalno je da im to prolazi godinama. Kako neće, kad dobar broj građana misli i zaključuje istim ili sličnim (ne)logičkim aparatom.

Poslušajmo. Novopečeni lider HDZ u Hrvatskoj, dojučerašnji šef policije, Tomislav Karamarko, odabrao je da igra na tvrdo. Patriotizam je oprobani recept desničara. Tako je nedavno izjavio da je izgradnja Pelješkog mosta domoljubno pitanje. Domoljubno, dakako. Nije prometno, nije strateško, nije u korist ljudi na Pelješcu, stanovnika na susjednim otocima, te, ponajprije Dubrovnika i okoline. Ni to mu nije dosta. Valja još malo bildati mišiće kako bi se utvrdio njegov status lidera koji će posrnulu stranku osoviti na noge. Valja aktuelnoj vlasti pokazati kako je HDZ opet vuk, strašan vuk. „Most će se graditi, tu se nema šta pitati BiH“, kliče. Bahato, primitivno, nepoznavanje elementarnih normi međunarodnog prava i Prava mora koje (i) BiH-i garantira slobodni izlaz na otvoreno more, te je nužno da most ima dimenzije koje to pravo neće ni reducirati, kamoli uskratiti. Ali, politička glupost, i kad nema sile, nema granica.

Posljednji dana se aktulalizirao (nikad ratificirani) sporazum Tuđman-Izetbegović iz 1999. kojim je predviđeno da dva školja u Malostonskom zaljevu i vrh poluotoka Pelješac pripadaju BiH. Ministrica vanjskih poslova RH, Vesna Pusić, zagovara ratifikaciju sporazuma u Saboru. Blagonaklon je i premijer Milanović. Blagonaklon, ili samo realan, pa zna da su (pravni) argumenti na strani dobrog susjeda, dobre, predobre BiH. Te dvije hrpe kamenčina koje jedva vire iz mora, i to kad nema većih valova, za RH skoro da nemaju stvarnog značaja. Za BiH, kažu oni koji se u to razumiju, sasvim je drugačija situacija. No, ostavimo subjektivni značaj za jedne ili druge. Ključno je šta kaže pravo. Ali, šta je pravo kad naspram njega stoji politička glupost. Naš junak Kara-marko neda progovorit. „Treba pričekati s ratifikacijom Sporazuma Tuđman-Izetbegović, treba još jednom sjesti za stol i taj problem riješiti u duhu dobrosusjedskih odnosa. Mi ne možemo odustati od suvereniteta prije nego što ekspertne skupine ne utvrde pravo stanje stvari, a ono ipak ukazuje na činjenicu da je riječ o hrvatskom teritoriju“, nepokolebljiv je patriota Karamarko.

Evo šta „ekspertne skupine“ kažu. Voditelj Jadranskog instituta HAZU, Vladimir Đuro Degan smatra kako je granica između Hrvatske i BiH - onako kako je definirana ugovorom koji su 1999. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović - pravedna, te da bi Hrvatska izgubila, ako izađe na arbitražu, piše Večernji list. Uredu, nije skupina, već samo jedan ekspert, ali mišljenje je, ipak, ekspertsko. I to hrvatsko, dakle, po definiciji, implicira domoljublje. Na žalost Karamarka, patriotizam može vrijediti, u najboljem slučaju, dok se ne pređu granice domovine.

Ali, ne pričam vam ovo zbog toga, zbog prava i eksperata, već zbog gluposti. Junak Karamarko je u četiri reda napravio isto toliko kontradiktornosti i gluposti. Glupost po jednom redu. Fascinantno. Kaže, treba problem riješiti „u duhu dobrosusjedskih odnosa“. A, koji dan ranije, „...nema se šta pitati BiH...“ Zatim, poteže najjaču kartu, patriotizam – „mi ne možemo odustati od suvereniteta“. Pa šta ćemo onda sjedat, dobri naš susjede, šta bismo pričali kad si ti već presudio. Šta su međunarodno pravo, argumenti i dokazi kad ti isučeš svoje domoljublje. A najveća glupost za kraj kako i priliči. Od suvereniteta se ne može odustati, kaže, „ prije nego što ekspertne skupine ne utvrde pravo stanje stvari, a ono ipak ukazuje na činjenicu da je riječ o hrvatskom teritoriju“. Dakle, ništa ne bi trebalo odlučivati prije nego pravorjek („pravo stanje stvari“) izreknu ekspertne skupine. A onda, u istoj rečenici, presuđuje sam, dakle, prije nego su eksperti utvrdili pravo stanje stvari. Školski primjer. Ali, može mu bit. Glasove na izborima ne daje logika, već dobar broj onih koji je ne poštuju.

Neki Saša podrržava Karamarka. „Spporazum dvojice pokojnika“, misli na ondašnje predsjednike, Tuđmana i Izetbegovića, „nas ne zanimaju, ti su djelili kao da je to njihova djedovina, Karamarko sad se zalozi i ucini sta ti je u mogucnosti da se Hrvatska poveze, zaradi povjerenje naroda, ionako si do sad valjao nebuloze, ali sad napokon od Tebe cujemo dobru stvar“. Saša je svjestan da Karamarko voli da valja gluposti , „nebuloze“, kako se izrazio, ali sad kad se zalaže za domoljublje, nebuloze postaju  „dobra stvar“. Dok je tako, na ovim prostorima se neće dogoditi dobra stvar.

24.07.2012.

PUKLO SKROZ, KOMŠIĆ-SDP

Ono što se desilo jučer, (23.07.12.) bilo je jasno danima prije toga. Željko Komšić i SDP se neminovno razilaze. Pitanje je bilo kada i kako. Hoće li on istupiti ili će ga oni (tj. On) isključiti. Ovaj put se neće moći zakrpiti. U protivnom... ŽK je povrijeđen i uvrijeđen već dugo. I ona ranija ostavka je bila više emotivni, pa i impulsivni, nego politički čin.

ZL, veliki majstor manipulacije koji je savladao tehnologiju vladanja do savršenstva, uspio je tada zakrpiti jaz. Bilo je to samo zato što je riječ o članu SDP koji je aktuelni član Predsjedništva BiH. Inače bi već bio na političkom groblju SDP-ovih velikana koje je bh politički staljin odstrijelio u ovih dvadesetak godina svoje partijske dikatature. Konačni razlaz se mogao pouzdano prredvidjeti onog časa kada su akteri konflikta izašli u javnost. Kad se komunikacija između patijskih kolega prenese u javni prostor potpuno je jasno da nema unutrašnje komunikac., tj. da „ono što ovca vidi ležeći nije daleko“. Moglo se pretpostaviti da je nakon prve ostavke (ŽK)postojao dogovoreni ili prećutni moratorij ili primirje Lagumdžije i Komšića do lokalnih izbora. No, obračun se odigrava već sada. Konačni obračun je počeo, vjerovatno mimo volje oba aktera.

Partiju, SDP, ne spominjem, jer ona, de facto nije akter. Ta stranka i ne postoji kao faktor koji donosi, ma i utječe, na odluke. Potvrdilo se to i ovih dana vrlo jasno. Misteriozni i kontraverzni sporazum SDP-HDZ, tj, Čović - Lagumdžija donesen je voljom jedne osobe, u „državi za jednog čovjeka“, u partiji jednog čovjeka , u interesnoj grupi jednog lica. Isto je i sa , već političkom sapunicom, Sejdić-Finci. Za sporazum nisu znali potpredsjednik SDP, ŽK, te članica Predsjedništva SDP-a, čestita Besima Borić. Vjerovatno još poneko. Oni koji su znali, nisu se ništa ni pitali. Način donošenja odluka je pouzdan indikator karaktera političke stranke. SDP je školski primjer ortodoksne autokratije i klijentelizma. Ništa što se nije znalo. Sad je ogoljeno. Bilo je dovoljno tek nešto više od godinu dana vlasti da talog pokulja na površinu.

O karakteru SDP-a precizno svjedoči izjava prvog jurišnika vođe, Damira Hadžića, na posljednjoj sjednici predsjedništva partije. On bi, saznajemo u slučaju kada bi trebao birati između partije i države, uvijek izabrao partiju. To je SDP Zlatka Lagumdžije. To predstavlja dramatičnu unutrašnju opasnost za BiH koja je, simbolički gledano, veća od okupacije. Razaranje iznutra i legaliziranje imperijalnih aspiracija susjednih država predstavljaju smrtnu opasnost za BiH.

19.07.2012.

FAŠIZAM JE ŽIV U BiH

Fašizam ovdje je vrijednost sa pravom građanstva. Nužno je to eksplicirati da se manifestacije fašizma ne bi tretirale kao incident. Ovo civilizacijsko zlo u BiH još egzistira kao politički projekt. Ima podršku u vladajućim politikama,u strukturama vlasti, u medijima. Fašizam je nezanemarljiva komponenta društvene svijesti. Ovo posljednje, stanje društvene svijesti, je najpogubnije. Najteže se mijenja i utiče na svakodnevni život građana sa opasnim tendencijama. Evo svježeg primjera iz Ljubuškog. Šteficu Galić , u njenom gradu, u srijedu 18.07.12. pretukla je „predsjednica jedne od fašističkih udruga u Ljubuškom“ ( portal Danas.hr). Tukla ju je, dodaje se, do iznemoglosti, a na kraju joj zaprijetila : „Ako nekome kažeš, mrtva si“. (obratite pažnju na sintagmu „jedne od fašističkih organizacija“). Bestijalna brutalnost, prijetnja smrću, i produkcija straha. Poznati mehanizmi kojima se fašizam služi. Napad je posljedica hajke zbog prikazivanja filma (prije dva dana) „Neđo od Ljubuškog“ o njenom pokojnom suprugu, Hrvatu iz Ljubuškog ,koji je 1993. godine spasio oko tisuću Bošnjake iz logora. Motivi napada otkrivaju ideološku pozadinu. Novinari portala upozoravaju da je u petak (nekoliko dana prije najavljenog prikazivanja filma) počela brutalna kampanja protiv obitelji Galić, te da je na lokalnom portalu izvjesni 'dr. Ante Lauc' pozvao na akciju "hrabre vitezove", nakon što je najavljena projekcija filma. "Uslijedila je haranga kakvu Ljubuški ne pamti još od „slavne“ 1993. Portali su zabrujali, ulica se uskomešala, zvuk oštrenja noževa nadglasao je crkvena zvona, Nedjeljko Galić posthumno je proglašavan 'izrodom', 'špijunom', 'okupatorskim suradnikom' i 'komunjarom', Štefica Galić izložena je psovkama, izrazima prezira i prijetnjama smrću, a Svetlana Broz, 'unuka masovnog zločinca', 'vještica koja bi vratila komunizam i Jugoslaviju', počašćena je s toliko uvreda da im količinom može parirati samo broj Hrvata stradalih od svirepih partizanskih hordi tijekom NOB-a", navode na portalu i poručuju da očekuju odlučnu reakciju organa gonjenja, ne samo prema izvršiteljima napada već i prema poticateljima samog napada, "koji su poznati cjelokupnoj javnosti". Prošle sedmice, 11. Jula, na dan ukopa još 520 žrtava genocida u Srebrenici „druga strana“ je organizirala turnire i koncerte. Genocid je fašizam, njegov najviši stadij, ali je i koketiranje sa genocidom, njegovo poricanje ili minimiziranje, što rade zvaničnici vlasti u RS i Srbiji, fašizam ili bar fašisoidni stav. Gospođa Galić je je napad prijavila policiji. No, policija je, kako se nezvanično saznaje, slučaj okvalificirala kao tučnjavu. „Sukob zaraćenih strana“, govorio je pristrasni , birokratski (ne)um za vrijeme rata protiv BiH. Kvalificirati manifestaciju fašističke brutalnosti kao tučnjavu implicira pristrasnost državnog orrgana. Kad bismo preuzeli takvu metodologiju i doveli je do njenih teorijskih implikacija, može se desiti da krivom bude proglašena žrtva, Štefica Galić. Tučnjava, fizički obračun dvije ili više osoba, hipotetički drži otvorenim pitanje odgovornosti, tj. krivice. Apsurd iz Ljubuškog postaje pravilo kada se suspendira pravna država i kada je diskriminacija postane važeći princip u jednom društvu. Odsustvo adekvatne reakcije potkrepljuje fašizam. Šutnja i povlačenje ga hrane . Neđo se, te 93. nije povlačio i nije šutio. Bh javnost je dužna da ne šuti , inače će postati saučesnik, nijemi, ali saučesnik. Fašizam nisu samo fašisti, već i svi oni koji ne reagiraju. Fašizam računa na strah i odsustvo reakcije. Na kraju, fašizam se ne zaustavlja prema „drugima“. To najbolje ilustrira primjer iz Ljubuškog. Fašizam prema Bošnjacima 93. samo je transformirani princip 2012.ovaj put prema Hrvatici. Ona je u ovom slučaju taj „derugi“, jer personizira „krivu“ istinu. Kad nasilje i fašizam postanu važeći princip, svako od nas , bez obzira na etničku pripadnost ili druge atribute, može postati „drugi“, odnosno meta i žrtva. Niko od nas nije bezbjedan , ako nismo bezbjedni svi. Fašizam je naša univerzalna prijetnja.

13.06.2012.

Sunovrat ili istorijska krivica SDP-a BiH

SDP nepovratno ide u realizaciju najkontraverznije političke odluke u BiH svih poratnih godina. Načelni dogovor na vrhu dvije stranke (SDP-HDZ) operacionaliziran je na nižem nivou (Nikšić-Čavara), a u naredni petak se planira konačno definiranje sporazuma oko tzv.  nove parlamentarne većine potrebne za rekonstrukciju Vlade F BiH. Obavještavaju javnost da je postignut visok stupanj saglasnosti o programskim načelima buduće vlade. Iza ovog spina krije se zapravo dogovor o podjeli pozicija u Vladi i na drugim mjestima koja su ostala upražnjena eliminacijom SDA. Za nepune dvije godine postalo je jasno da je priča o programskoj koaliciji ("Platforma") idejna manipulacija i da nije kreirana nova političlka paradigma koju BiH toliko treba. Zašto bi sad, u ideološki nepovoljnijem kontekstu, bilo drugačije?

Ostavimo po strani proceduru kojom se planira izvršiti rekonstrukcija Vlade. (Nova koalicija SDP, dva HDZ-a, SBB, imaju 56 od potrebnih 66 glasova za smjenu čelnika F BiH). Baviću se samo političkim aspektima. Smatram da je ovo strateški najgora odluka bilo koje političke stranke u BiH u postratnom periodu. Da je BiH društvo zrele demokratije, te autonomne i kompetentne javnosti, SDP bi bila žestoko kažnjena već na predstojećim lokalnim  izborima. Ovako...

Da argumentiram.

 

1.       Mada SDA ne bi trebalo žaliti, povod, kao i način na koji su eliminirani iz vlasti  ne zadovoljava ni elementarne principe demokratije. Dapače, radi se o svojevrsnoj političkoj inkviziciji

2.       Političkim nasiljem i izgonom SDA iz vlasti na svim nivoima, SDP je poslao katastrofalnu poruku. Izbaciti iz vlasti na nivou kantona i Federacije ministre iz SDA, za koje se do danas tvrdilo da dobro obavljaju svoj mandat, zato što su se SDP i SDA na državnom nivou razišli, znači da kompetentnost, rad i rezultati nisu relevantni kriteriji, već pripadnost stranci. To je potvrda pogubne partitokratije. Osim toga, to je u službi discipliniranja i dužnosnika iz sopstvenih redova, jer sad znaju, ako nisu ranije znali, da mogu biti smjenjeni voljom neprikosnovenih partijskih lidera bez obzira kako rade.

3.       Ako će iz Vlade F BiH "ispasti" kadrovi HSP i NSRB (na čemu insistira Čović), dakle mimo svoje volje, onda to znači da se ni politički sporazumi ne poštuju. SDP-ova "Plaforma" je, dakle, bila prevara i koalicionih partnera i javnosti. Doduše, to u BiH nije novo. Ljubićev HDZ je na izborima 2010. bio u koaliciji sa HSP i izbornu kampanju je gradio na kritici Čovićevog HDZ-a. Poslije se Ljubić dogovorio sa Čovićem (ili ga je ovaj ucjenio), tj. napustio HSP. No, ako se za tu stranku može reći da nije vodeća, tj. da nema kapitalni značaj na političkoj sceni,  ili da počiva na sumnjivoj ideološkoj premisi, srozavanje SDP-a na taj nivo je atentat na političku alternativu u BiH, što je prva istorijska krivica SDP-a BiH.

4.       Ako HDZ u Vladi dobije (svih) pet ministarskih mjesta u za Hrvate, biće to pobjeda koncepta etničkog predstavljanja, što Čović rigidno zagovara cijelo vrijeme i čemu se lider SDP-a navodno suprotstavljao iz principijelnih i konceptualnih razloga. To što bi time SDP bio reduciran na bošnjačku stranku nije najveća šteta. (ni njih, kao ni SDA, ne bi trebalo žaliti). No, nedopustivo je da se tako revidira i falsificira izborna volja građana koji su na izborima 2010.dali glas(ove) SDP kao građanskoj stranci. Tako, nakon 1990. bh društvo ponovo trpi nasilnu redukciju identiteta, ovaj put ideološkog i političkog identiteta, što je druga istorijska krivica SDP-a.

5.       Na kraju, ako Čović dobije sve što traži i što je tražio, ili skoro sve, bilo bi to indirektno priznanje da je je Vlada F BiH svo vrijeme bila nelegalna. Za to bi trebalo da SDP, prije svega njen lider, snosi ne samo političke, već i krivične posljedice.

Ovo je sumrak ideologije kao fundamenta na kojem se uspostavljaju

političke stranke i definiraju njihovi programi, ignoriranje tzv. opšteg

interesa za račun interesa moćnih pojedinaca i armije političkih vojnika, te

pobjeda taktike nad strategijom, jer svako može koalirati sa svakim mimo

svih relevantnih ideoloških i političkih principa.

03.06.2012.

Je li počelo?

RS jeste politički feud jednog savremenog despota, ali tamošnja, banjalučka "raja" otvara oči, diže glas i jača potencijal za (po)bunu. Nekoliko stotina građana, uglavnom mladih, prešlo je granicu straha. To je psihološka tačka na kojoj se otvara prostor za efikasan otpor.

Više stotina Banjalučna već pet dana zaredom, protestuje u Banjoj Luci protiv izgradnje velikog stambeno-poslovnog objekta na zelenoj površini u centru grada, u blizini "Medicinske elektronike".

Investitor gradnje ovog objekta na zelenoj gradskoj površini je firma "Grand trade" čiji je vlasnik banjalučki kontroverzni biznismen Mile Radišić, poznat iz afere "Medicinska elektronika", za koju je nepravosnažno
oslobođen krivice za malverzaciju akcijama te firme koju je kupio za svega 180.000 maraka. Dodajmo da je riječ o osobi koja je kum tamošnjeg despota (trenutno na funkciji Predsjednika RS) koji svoju bahatost demonstrira bez ustručavanja skoro svakodnevno i skoro s ponosom.

Peti dan protesta (subota, 02.06.), za razliku od prethodnih dana, građanima koji protestuju nije dozvoljen ulaz na prostor u kojem je prije nekoliko dana izvođač započeo radove, pa su zaustavili jedan kamion koji je izlazio iz tog ograđenog prostora.

Upornost građana je, očito, zabrinula vlast koja se organizirala i pokušava umanjiti štetu. Ispred ulaza su policajci koji za sada nisu reagirali, ali pokazuju odlučnost vlasti. Možda i uznemirenost...

Zelena površina, u žargonu znakoviti Picin park, dakle javni prostor, postao je, (samo)voljom vlasti, privatno vlasništvo, na kojem se počinje graditi stambeno-poslovni
objekat.
Građani ne pristaju na uzurpaciju i brane javno, opšte dobro. Nezadovljni građani Banje Luke već pet dana u 18 sati se okupljaju i postavljaju pitanje da li treba da odustanu zato što je već posječeno drveće u parku i park prekopan. Drveće je posječeno, ali niče drugačija svijest građana. Opredjeljenje da se suprotstave vlastima i upornost u odbrani prava na grad. U lecima koji su dijeljeni navode da neće odustati i da su već "pobjednici", a da
će se okupljati svakodnevno i "boriti za svoj grad".

Nezadovoljni građani su jučer predali više od 300 zahtjeva gradonačelniku Banje Luke, Dragoljubu Davidoviću, za hitno obustavljanje uništavanja parka i objavljivanje dokumentacije o izgradnji objekta i prodaji
zemljišta, uključujući ugovor o prodaji, građevinske dozvole, kompletnu dokumentaciju s konkursa za dodjelu zemljišta iz 2003. godine, podatke o cijeni građevinskog zemljišta i revidiranje procesa dodjele zemljišta od nadležnih
institucija.

Jučer su ponijeli i tužbu protiv Ministarstva za prostorno uređenje RS-a zbog "izdavanja dozvole za gradnje, jer je u postupku izdavanja dozvole", kako navode, "prekršen Ustav RS-a i mnogobrojni zakoni", a pripremaju tužbe i protiv drugih pojedinaca koje smatraju odgovornim za uništavanje ove jedne od posljednjih zelenih površina u Banjoj Luci.

Iz banjalučke Administrativne službe ranije je saopćeno da zelena površina u centru grada, u čiju odbranu je stao jedan broj građana i ekoloških udruženja, nikada nije bila predviđena kao park, već za izgradnju stambeno-poslovnog objekta, te da je, naravno, sve u skladu a zakonskom procedurom.

Građani brane javni prostor i jednu od posljednjih zelenih površina u Banjoj Luci, ali njihovo nezadovoljstvo je odgovor i na samovolju vlasti i njeno pogodovanje povlaštenim osobama interesnim grupama koje su povezane s vlastima. To je, dakle, puno više i puno značajnije od parka (kako god se zvao), odnosno ekologije.

Građani uočavaju karakter vlasti i više ne pristaju na pasivnost i šutnju. Ta dva aspeekta ovog protesta mogu značiti rađanje kvalitativno drugačijeg mentaliteta građana i izlazak iz stanja društvene svijesti podložnog za manipulaciju. Drugo je pitanje kad će taj novi kvalitet postati dominantno stanje svijesti, tj. kad će javnost imati potencijal da onemogući nezakonite odluke i postupke vlasti. Ne bi se trebalo zavaravati o brzom uspjehu, ali
otvaranje procesa samosvjesti građana o značaju javnosti nagovještava da je period lagodnog vladanja na izmaku.

Apsolutna moć politike (vlasti) načeta je u Banjoj Luci. Za sad, samo u tom gradu...a Sarajevo spava.

02.06.2012.

Džanko- pozitivni profesor geografije

Kažu, tek kad drvo padne vidi se koliko je bilo veliko.

Za Nisveta Džanku se znalo koliko  je velik i prije nego je pao. Priznat za života i prihvaćen od svih i svugdje. Postigao je to u vrijeme kad kvalitet i kreacija nisu kriteriji profesionalnog uspjeha, u zlo vrijeme opšte podjeljenosti, animoziteta,
odbojnosti , zatvorenosti , sebičnosti...

Bio je hodajuća Bosna u najboljem duhu njene tradicije i destilacija vrijednosti  
koje je ova zemlja imala kroz vjekove. Neposrednost i dobra namjera bili su njegova ulaznica do svakog čovjeka na svakom centimetru Bosne i Hercegovine.

Njegova pojava je kontrapunkt vremenu u kojem je hodao. Dok su politike iz
naših ljudi na površinu izvlačile njihove najgore taloge, Nisvet Džanko je osmjehom dobrog diva poticao ono što je u njima najbolje. Dok su politike činile od ljudi ono što oni nisu, Džanko im je omogućio da jednostavno budu ono što jesu.

I sam je bio ono što jeste. Živio je ideal kojeg dokuči samo mali broj sretnih.

Radio je nepretenciozno, a uprkos tome, ostvario je grandiozno djelo koje daleko prevazilazi profesionalni uspjeh. Tome uprkos, ili možda, prije svega zato.

Dok su politike činile zlo ljudima govoreći da im žele dobro, Džanko je svima s kojima se susretao, i onima koji su gledali njegove putopise, činio dobro i sve njih, sve nas, činio boljim.

Pri tome je govorio malo, ali je omogućavao drugima da govore. Potvrdio je da je za dobar dijalog važnije slušanje od kazivanja. Koja lekcija u vremenu kad se nema volje čuti onog drugog.

Činio je da malo izgleda veliko, da se svaki sagovornik osjeća važnim, jer jeste važan, da obično bude posebno, a specifično i pojedinačno, opšte i
univerzalno. Da marginalno stupi na glavnu scenu, te da se relativiziraju
ustaljeni kriteriji značenja i značaja.

Napravio je profesionalnu karijeru televizijskog putopisca dostojnu velikog Zuke Džumhura. Kreativnost,pronicljivost, neposrednost, jednostavnost...

Istovremeno je bio paradigma dobrog. Priroda dobrog. Svojom pojavom je svjedočio da Bosna i Hercegovina može biti drugačije društvo, da može biti bolje, da ovdje može biti dobro samo ako je dobro za sve.

U njegovoj kreaciji i profesionalnom uspjehu ima njegove dobrote. Bez toga ne bi bilo ni postignuća. Bez (takve )osobe ne bi bilo ni (takve) kreacije.

Čovjek je djelo. Samo je pozitivni Džanko mogao stvoriti Pozitivnu geografiju.

 

14.05.2012.

Konflikt identiteta

Nikola iz Bijeljine (pretpostaviti je da je Srbin), na svom  je FB profilu postavio fotografiju Edina Džeke sa sinoćnje proslave Manchester Citya, nakon osvajanja prvenstva Engleske. Ispod slike Nikola je napisao 'Prvi Bosanac da pobjedi - Premier League - To Džekssssonn!!'.

Na to je stigla reakcija ispod koje je potpisano "Lesa" (pretpostaviti je da je Srbin, zapravo, pouzdano je da je Srbin, prije svega Srbin, možda i samo Srbin). Prepiska između njih dvojice teče ovako :

Lesa  - mogao si staviti Kolarova

Nikola  - Što Kolarova?

Lesa - Što Džeko? Nemam ništa protiv njega al ako si već srbin (zašto  sa malim slovom "s" ' - psihoanalitičari bi rekli da se radi o tipičnoj omaški kada nesvjesno utječe na izgovoreno, op.a.) mogao si Kolarova

Nikola - ja sam druže Bosanac ( aha, op.a.)

Lesa - Nikola ? Bosanac ? (Lesiju  tu nešto ne štima. Nikola, a Bosanac !? Što bi rekla nekadašnja ministrica obrazovanja u SBK , podrržavajući segregaciju  učenika po etničkoj pripadnosti - "ne mogu se mješati kruške i jabuke". Nikola, srbin ili Srbin, to da , ali Bosanac...). Valjda je zato Lesa svoje čuđenje popratio jednim otegnutim hooh...........hoho. Vjerovatno je trebalo da to znači grohotan smijeh, no prije bi se reklo da je gorki uzdah. Prevaspitanje Nikole Bosanca iz Bijeljine, očito,  ne ide.

Na Lesijevo čuđenje, Nikola mirno konstatuje - "Nisam završio srednju školu, ali mislim da je Bijeljina još uvijek u Bosni" . Da, Nikola moj, Bijeljina jeste, ali Lesa nije. On, zapravo ne zna gdje je, a ne zna ni šta je. Neće da je tamo gdje jeste, a nije tamo gdje misli da jeste, neće da je ono što jeste, a nije ono što misli da jeste.Odroditi se od zavičaja nenadoknadiv je gubitak.Raspolućenost i negiranje identiteta i realiteta ,u pravilu, za posljedicu ima teške unutrašnje konflikte. Ne prihvatanje i bijeg iz realiteta , indikator je emocionalne nezrelosti i prijeti mentalnom zdravlju.

Identiteti i simboličko mišljenje imaju nesumnjivu  važnost za čovjeka. Daju sigurnost, toplinu, pozitivne sentimente, omogućavaju imaginarna postignuća i samorealizaciju kroz uspjehe referentnog kolektiva ili pripadnika tog kolektiva. Što su narodi primitivniji u istorijskom smislu, ili ugroženiji, to simboličko mišljenje i kolektivni  identiteti i identifikacija na tom planu imaju veću važnost.

Mi u BiH  smo tu  gdje smo. Na dosegnutom istorijskom i civilizacijskom nivou. I Nikola je odušvljen Džekom, a ne Agerom, jer je Džeko Bosanac (dobro, ...i Hercegovac, da se ne naljute moji tamo).

Nikola time nije prestao biti Srbin, ali nije ni postao Srbijanac. Razumljivo je da Lesa voli Kolarova (voli ga i Džeko, kao i ovaj njega). Njih dvojica su najčesće zajedno sa trećim igračem Man. Sityia sa ovih prostora, Savićem .Ni oni nisu, dakle,  imuni na neke zajedničke identitete. Ali, to  nije smetnja da zadrže svoje pojedinačne etničke identitete. Njihov odnos sugerira pluralnost identiteta i obaraju anticivilizacijski stav o nužnosti konflikta među identitetima, te osobama pripadnicima različitih kolektiviteta. Ljudi mogu istovremeno imati više identiteta. To je priordno stanje stvari.

Ovo, znači, nije priča (samo) o Nikoli i Lesiju, Džeki i Kolarovu. Mi , zapravo, govorimo o društvenom biću BiH, o mentalnoj higijeni, o emocionalnoj zrelosti, o  punoći individualne realizacije i samoaktualizacije. Govorimo o bh realitetu i pogubnom utjecaju ideološkog nasilja nad prirodom ljudskih identiteta u BiH,o kastracionoj redukciji pluralnosti identiteta,  o  indoktrinaciji kojom manipuliraju korumpirani , kriminalizirani i društveno neproduktivni političari, o manipulaciji kojom građane BiH drže u svojevrsnom zatočeništvu. O instrumentalizaciji moćnih i neminovnoj posljedici siromašenja građana i opšteg zaostajanja bh društva.

Na kraju, nužno je istaći da Nikola nije stavio Džekinu sliku (samo) zato što je ovaj Bosanac, već (i) zato što je zabio gol i što je postao šampion u engleskom fudbalu . Zato, dakle, što je uspješan.Viera, sportski direktor novog šampiona ,kaže - "Džekin gol nas je vratio u život" . Drugim riječima, Džeko je dao ključni doprinos tituli. Kolarov ovaj put ne (mada je riječ o sjajnom igraču).

Ovo je ključna tačka za naše polemičare (Nikolu i Lesija), a i za građane BiH. Nužno je redefinirati kriterije na osnovu kojih se opredjeljujemo i razloge zbog kojih slavimo . Društvo i građani mogu krenuti na put razvoja i prosperiteta tek onda kada kriteriji društvene promocije i individualnog pozicioniranja  dominantno postanu sposobnosti, znanje, rad i postignuće, a ne puka pripadnost kolektivitetu. Identitet može dati poticaj dobrom raspoloženju, ali ne i razvoju. Nije nevažan, ali nije produktivan.



22.04.2012.

Lavež politike

"...treba podići optužnicu i raspisati potjernicu za Ganićem, pa ako ikad nogom kroči na srpsku zemlju, uhapsiti ga kao psa". Ovo je komentar izvršnog sekreetara SNSD na izjavu člana ratnog (a i predratnog) Predsjedništva RBiH kanadskom radiju.

"uhapsiti ga kao psa" - to je govor osobe koja se žali da je pomenuta Ganićeva izjava "prevazišla sve granice mržnje", te da je "necivilzacijsko pomraćenje uma".

Karakteristike ove reakcija generalnog sekretara SNSD :

·        Predstavlja govor  mržnje u ekstremnoj formi ("prevazišlo sve granice mržnje")

·        Necivilizacijski nivo komunikacije ("kao psa")

·         Kršenje principa Evropske konvencije o ljudskim pravima ("ako je neko počinio krivično djelo ili zločin, to nije osnov da se njegova ljudska prava  krše -  u ovom slučaju dostojanstvo ličnosti Ganića)

·         Bez elementarnog kredibiliteta  (ovaj zakržljali vojnik ratnog huškanja kontinuirano je davao izjave koje su neuporedivo gore od "inkriminirane" izjave Ganića. Osim toga, i predsjednik SNSD je dao niz sličnih izjava koje su s onu stranu uma)

·         Implicira stav da je njima (sekretaru i predsjedniku SNSD) dopušteno ono što nije drugima

·         Implicira preferiranje principa  nasilja kao temeljnog principa rješavanja političkih ili (krivično)pravnih pitanja

·         Ustrajava na  feudalnnom, srednjovjekovnom  pojmu ("srpska zemlja") koji je bio temeljna ideološka i propagandna premisa na kojoj je pripreman i izveden građanski rat u SFRJ i rat protiv BiH

Zbog svega , ako je za govor moguće hapsiti (a za govor mržnje postoji krivična odredba), generalnog sekretara SNSD bi trebalo uhapsiti kao ... kao čovjeka, čim BiH kroči na zemlju  pravne države ili se primakne dvorištu EU. Do  tada bh javnost je prinuđena da sluša lavež politike.

P.s.

Ganić je kanadskom radiju rekao da je u građanskom ratu u BiH više Srba poginulo u automobilskim nesrećama nego od bošnjačkih metaka.

Ganićeva izjava zaslužuje objektivan komentar, ali  to je druga tema. Da li javnost zaslužuje da je se uznemirava reakcijama kakva je ova kojom se iz SNSD puca na civilizacijske standarde, odnosno, da se društveni prostor  kontaminira političkim otrovom?

11.04.2012.

Bošnjački Dodik

"Sve  više Bošnjaka misli da je vrijeme da se kaže da je Bosna zemlja Bošnjaka i ostalih koji je vole i prihvaćaju kao svoju jedinu domovinu i državu te da su spremni boriti se za jedinstvenu i suverenu bosansku državu kao što su Poljaci spremni boriti se za svoju Poljsku, Mađari za svoju Mađarsku, Srbijanci za svoju Srbiju, Hrvati za svoju Hrvatsku, Danci za Dansku", obznanio je ovih dana Mustafa Cerić, pred istek mandata reisa IZ u BiH.

Ostavimo po strani pitanje kako to, kojim metodama i na kojem uzorku , M.C. utvrđuje dominantno stanje svijesti i dominantno mišljenje Bošnjaka o svom statusu i državi u kojoj žive. Pustimo ga da iznese svoj politički program.

- Bosna je država, a Hercegovina je pokrajina kao što je i Sandžak pokrajina u Srbiji i kao što je Dalmacija pokrajina u Hrvatskoj... Razumljivije je da se za Srbiju kaže "Srbija i Sandžak", a za Hrvatsku "Hrvatska i Dalmacija", nego za Bosnu "Bosna i Hercegovina" zato što su mnogo veće povijesne, geografske i kulturološke razlike između Srbije i Sandžaka, Hrvatske i Dalmacije, nego između Bosne i Hercegovine. Pa zašto se onda samo oko bosanske države prave takve jezičke i druge podjele?, pita se autor nove-stare političke ideje .

Do sada se moglo govoriti o mekom (soft) bošnjačkom nacionalizmu. Sada , nakon i pored srpskog i hrvatskog nacionalizma ,  otvorenog ili prikrivenog separatizma, na društvenu scenu stupa projekt otvorenog bošnjačkog nacionalizma. Ni ovdje, kako to po pravilu biva kad se radi o retrogradnoj ideologiji, nema Bosne i Hercegovine, niti njenog kompozitnog društva. Umjesto toga promovira se redukcionizam i separatizam kao varijetet secesionizma, odnosno, hegemonizam ili majorizacija. Suština je ista - etnički princip je temeljni , zapravo jedini politički princip i postulat državne konstitucije. Umjesto Bosne i Hercegovine nudi se Bosna s pokrajinom (Hercegovina), umjesto multietničkog i multireligijskog društvenog bića -etnički i vjerski monizam koji bi  svojom "širokogrudnjošću"  u novoj državi (Bosni) dopustio i egzistiranje i "ostalih koji je vole i  prihvaćaju kao svoju jedinu domovinu i državu, te su spremni boriti se za jedinstvenu...". Umjesto države ravnopravnih naroda i građana, program preferira   superioran status jedne etničke "zajednice", a kategorija građana se potpuno ignorira. To implicira vrlo ozbiljne konsekvence na političkom terenu, ugrožava opštu sigurnost, ali i  na polju (individualnih) ljudskih prava.

Cerić promovira opasan program koji ne ostavlja ni najmanje prostora za sumnju. On je brutalno direktan i otvoren. " Bošnjaci su autohtoni narod koji ima prirodno pravo na sve što imaju drugi narodi u Europi, uključujući svoju nacionalnu državu... Bošnjaci moraju napraviti svoju mapu puta za sigurniju budućnost koja nije ni žalom opčarana ni žalbom zamračena!" On u svojoj paranoidnoj uobrazilji sopstvene veličine govori o Evropi, njenim narodima i državama, a ignorira realitet BiH. Upoređuje neuporedivo, zanemaruje bh osobenosti i aktuelni društveni kontekst. On vatru gasi benzinom.

Kad se razgrne (kvazi)poetičnost Cerićevog programa i postave nužno pitanja tek tada se shvata dubina  njegovog političkog avanturizma .Kako misli realizirati tu bošnjačku "mapu puta", kako "uvjeriti " one koji nisu Bošnjaci da je "Bosna" zemlja Bošnjaka, a da ti građani još uvijek vole takvu državu ? Šta ako oni na to ne pristaju, šta ako na to ne pristaju ni svi , odnosno, većina Bošnjaka ? Kako od Hercegovine napraviti provinciju u "Bosni" ?

Dokad će ovo društvo trpiti osobe s viškom važnosti i prijetećim manjkom odgovornosti, dokad će građani dozvoljavati da se olako igra vatrom i njihovim životima ?

Ovdje, dakle,nije riječ o mišljenju, već o političkoj ideji koja je oblikovana u program na pragu njegove realizacije. Cerićeva "mapa puta" je  moguća samo kao akcija destrukcije  bh tradicionalnog društvenog bića i zvanične ustavne konstitucije , aktuelne državne strukture, odosno, teritorijalne organizacije.

Silajdžić  je (politički) mrtav, živio (novi ) Silajdžić. Cerić je radikalniji i javlja se u kritičnijem trenutku. Osim toga, on je još vjerski poglavar, pa ovo  promoviranje političkog programa hrani tvrdnje o islamizaciji društva i ambicije "opšteg pogleda na svijet". Direktna posljedica je reduciranje Bošnjaka na vjersku zajednicu.

Političke štete su nedvosmilene. Dodik je dobio potvrdu svog "straha" i argumet za protivljenje jačanju države BiH, jer "poslije može doći gori od Lagumdžije". (Oni koji su mislili da nema goreg, sad vide da su se prevarili). Opšta situacija se radikalizira, a snage destrukcije dobijaju materijal i "argumete" za svoje strateške ciljeve.

Cerić koristi slobodan prostor na političkoj sceni i popunjava ga opasnom idejom koja je , u biti, reciklaža ideje na kojoj  je pripreman i izveden rat u SFRJ, odnosno rat protiv BiH. I ovo je ideološki pledoaje za rat protiv BiH, sada u ime Bošnjaka. Naravno, opet za osobni račun.

Manje je važno pitanje motiva M.C. Posljednji istup je kontinuitet ranijih izjava. Razlika je u tome što je to sve sada plasirano kao politički program, tj. projekat. Priprema li se osnivanje nove političke stranke koju bi vodio reis-političar ili je ovo spin kojim se osnažuje njegova želja (namjera ?) da bude  vjerski lider svih muslimana u Evropi, "evropski papa za muslimane"? Saznaćemo uskoro.Sigurno je da je  M.C.  prešao rubikon, kao što ga je prešao i njegov šegrt u Srbiji , sandžački muftija Muamer Zukorlić koji je kandidat za predsjednika Srbije. Opasna simbioza vjerskog i političkog.

Dok čekamo odgovore na postavljene kontraverze, poslušajmo Mustafu Cerića u zoru svog  otvorenog političkog angažmana. On upozorava da je "pogrešno misliti da danas bošnjački narod nema potrebu za snažnim i odvažnim vođama poput nekih iz prošlosti, a trenutačno bošnjačko i bosansko vodstvo izaziva našu zabrinutost". On je , dakle, alternativa političkog lidera mlakom i nesposobnom bošnjačkom i bosanskom vodstvu. Alternativa od koje boli glava.


Noviji postovi | Stariji postovi

Umjesto gluposti
<< 06/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
i ne bi niko kao ja tvoju ljubav tako cuvao.
Čiste namjere / Pure Intent
BisNer
Dnevnik
Moji postovi
više...

BROJAČ POSJETA
47853

Powered by Blogger.ba